SyndicationBez naslova
Sjećam se iako je
davno bilo, te večeri sam došao do kuće, umetnuo ključ u bravu,
zbunjen pogledao sam oko sebe i vidio porazbacane kofere, pozvonio sam,
odškrinula si vrata,
ali vrata nisam
mogao otvoriti,
i rekla ne želim više živjeti sa tobom, suze su ti se cijedile niz prelijepe obraze, nešto me je
stegnulo u grlu, nisam mogao riječ izgovoriti, bez glasa sam vrištao ne to nije istina, tihim
drhtavim glasom si mi rekla molim te pokupi svoje stvari i odlazi poput robota okrenuo sam se i
udaljavao od kuće, zadnji pogled prema prozorima dječje sobe vidio sam dva uplakana dječja lica,
kako me nijemo mole da ne odlazim, ali povratka nije bilo.
Od tada tražim smisao života, ljubavi, bojim se svake veze duže od dva dana, bježim sam od sebe,
pitajući se kada će moja bježanja napokon završiti.
U besanim noćima, pitam se, kako si ljubavi, jesi li me stvarno prestala voljeti, pomisliš li ikada
na naš zajednički život, priznajem kriv sam bio, ali da li je to pravedna kazna. odvojen od tebe i
djece, život mi ne predstavlja ništa, novac bacam na hrpu negdje, ne osjećam ga želim samo kupiti
osjećaje prošlih dana koji na žalost cijene nemaju.
Eto ponestaju mi slova na tipkovnici ili mi je samo pogled zamagljen. I danas nakon mnogo
godina, još uvijek nosim u prastarom novčaniku sliku Tebe i djece naše.
Danas kad kilometri nas dijele i dok pijan od tuge i boli, sam, lica izborana vjetrovima životnih
nedaća, dalekih bjegova mojih,
postigla si pobjedu udovoljila svojoj osveti, djeca me ne poznaju. Kada i navratim u tvoj grad,
gledam djećja lica, preko ograde, kako se igraju sjetnih nekako tužnih pogleda.,
lica kamenog bez suza samo grla stegnutog dok tijelom mi struji tiha jeza. Tebe se bojim
pogledati, želim te sačuvati u mislima onakvom kakva si bila, dok smo se budili zajedno,ljubili
dugo, još mislim na tvoje svjetle oči, oći boje neba, koje su mi toliko ljubavi pružale, a mlad sam
bio, nisam znao cijeniti što imam, mislima se pitam, dok svijetom i životnim nedaćama plovim, jesi
li sretna, da li je cijena koju sam morao platiti
zadovoljila tvoju osvetu, da li me ona dva mala dječja lika, djevojčica i dječak čuvaju u sjećanju
onakvim kakav sam bio, ili me mrze, što nisam bio uz njih i Tebe kad sam im možda bio
najpotrebniji,
znam, odgovore na pitanja koja si danas postavljam nikada neću saznati možda i ne želim,
ostala su mi samo pisma, koja nitko neće čitati, misli u koje nitko neće proniknuti, …
Ti koja čitaš, plači tiho, ne puštaj suze, nemaš pravo na to
Pravo na suze rezervirano je samo za mene,
Ali ja suzu ma koliko želim ne mogu pustiti
Odrasli dječaci ne plaču, bar tako su mi rekli
Jednom davno, ostavi suze za kraj kao u onoj
Prokletoj pjesmi, priguši tugu, stisni zube
I ne boj se, ne ja ne grizem
Dosta je da život grize
I danas nakon mnogo godina, još uvijek nosim u prastarom novčaniku
sliku Tebe i djece naše.
Danas kad kilometri nas dijele, dok mi je lice izborano vjetrovima životnih nedaća, dalekih
bjegova mojih,
postigla si pobjedu udovoljila svojoj osveti, djeca me ne poznaju.
Kad i navratim u tvoj grad, gledam djećja lica, preko ograde, kako se igraju sjetnih nekako tužnih pogleda.,
lica kamenog bez suza samo grla stegnutog dok tijelom mi struji tiha jeza.
Tebe se bojim pogledati, želim te sačuvati u mislima onakvom
kakva si bila, dok smo se budili zajedno,ljubili dugo,
još mislim na tvoje svjetle oči,
oči boje neba, koje su mi toliko ljubavi pružale, a mlad sam bio, nisam znao cijeniti što imam,
mislima se pitam, dok svijetom i životnim nedaćama plovim, jesi li sretna, da li je cijena koju
sam morao platiti
zadovoljila tvoju osvetu, da li me ona dva mala dječja lika, djevojčica i dječak čuvaju u
sjećanju
onakvim kakav sam bio, ili me mrze, što nisam bio uz njih i Tebe kad sam im možda bio
najpotrebniji, znam, odgovore na pitanja koja si danas postavljam nikada neću saznati
možda i ne želim, ostala su mi samo pisma, koja nitko neće čitati, misli u koje nitko neće
proniknuti, …
Copyright © 2005 by Me & Loosers
No Comment for this post yet...